Jučer najboljoj prijateljici napokon odlučim reći koliko se promijenila, postala hladna i daleka osoba, bez ikakvog osjećaja empatije i bliskosti.
Na šta mi je ona odgovorila kako se njoj ne raspravlja, ako želim da se svađam, da nađem nekog drugog, da ona nema živce i da je ne peglam. Kako sam previše osjećajna i pizdava. Prvi put u 20 godina koliko se družimo sam osjetila da ostajem bez sestre, dogovorene vjenčane kume(još u osnovnoj školi), bez osobe kojoj sam prvoj trčala kad sam loše. Satima smo mogle sjediti i ne progovoriti ni riječ, a da nam bude savršeno.
A sad, sad sam samo smetnja. Prekid dugogodišnje veze me nije bolio kao ovo. Pa koji se k*rac dešava s ljudima. Zašto ne možemo sačuvati ono malo djeteta u nama, radovati se susretima i biti tu jedni za druge. U pm.
0 comments:
Post a Comment