Moj otac je to jutro plakao u jednom ćošku, okrenut leđima glumeći jakost i čvrstinu, glumeći stijenu tako lomljiv – baš to jutro kada se udaje njegova kćer jedinica.
Prišla sam mu, u bijeloj vjenčanici stiskajući knedlu u grlu pazeci da ne razmažem šminku kojom me kuma natrackala “da budem najljepša.”
Jer, gušilo je do pm, bas tu u grlu, ono nešto.“Tata, ja ti odoh..”
“Idi, kćeri. Ako misliš da je za te, idi.
Kada sam te dobio, znao sam da ćeš otići..”U pizdu materinu i šminka i kuma, ma sve, rasplakala sam se ko’ nikad.
Zagrlila sam ga jako, onako najjače.
Kao da ga više nikad neću vidjeti.
Kao da nam brane da se grlimo.
Kao da nas zauvijek otimaju jedno od drugog.“Tata, znaš. Ja ću uvijek ostati tvoja, ne brini.”
“Kćeri, umij se, popravi se, sad ce gosti. Vidi nas! Ko’ djeca!”
Navukao je masku tobožnje hladnoće i nestao među narodom šepureći se poput ponosnog pauna.
Tata. Otac. Ćaća.
Koliko samo znači u zivotu jedne žene taj muškarac.
On je sigurnost.
On je uzor.
Institucija.
Blagost i gordost.
Zaštita od svega lošeg.
Moj je meni bio predivan, kroz čitavu mladost, odrastanje, sazrijevanje.
On je taj koji mi je dao ime.
Koji mi je tepao “Seka”, “Sine”..
Koji se nije trijeznio danima kada sam se rodila.
On je taj koji je govorio da me rodio.
On je taj koji mi je pjevao pjesmu od Trubadura “Marijana” a ja se kofol ljutila.
On je taj koji mi je obežavao haljine.
Koji je pruzao pažnju cak i vise nego li mi je bila potrebna.
On je taj koji je razmazio svoju kćer jedinicu.
Do neba i nazad.
Koji me je naučio da se za ženu moraš boriti.
Ugađati joj, kada vidiš da je loše, pusti je dok je prođe.
On je taj.
Jedan i jedini.
A žene uvijek ostanu tatine djevojcice sta se god desi.
0 comments:
Post a Comment